Sad, kada posjedujemo neku ideju o prirodi i sadržaju svare i neke grube odredbe prirode sadhane, moguće je učiniti slijedeći korak u istraživanju, a to je raga. Međutim, nekoliko puta tokom našeg raspravljanja bit ćemo prisiljeni vratiti se pojmu svare. Jer, jedino razumijevanje i doživljaj ove ideje mogu otvoriti vrata u ragu, i tako učiniti studenta sposobnim da pojmi i stekne uvid u sve rage.
Ljestvica tonova koja nije transformirana u svare; puki je tonski red, nešto nalik na molske ili durske ljestvice zapadne muzike; ili thatu i melakartu indijske muzike. Thata ili melakarta još uvijek nisu rage. One su samo grupe tonova od kojih raga može biti oblikovana. Sada neće biti teško razumijeti zašto se raga ne može odsvirati na klaviru ili orguljama. Muzički instrumenti sa stalnim i točno ugođenim tonovima ne mogu proizvesti svaru, pa stoga niti ragu. Takvi instrumenti mogu dati samo tonove raga-ljestvice, vrlo vjerno podražavanje rage, ali ne i auten tični ton.
U zapadnoj je muzici ton isti kad god se upotrebljava. Visoki C ili D ili bilo koji drugi ton zapisan ili odsviran, zvuči isto u bilo kojem muzičkom kontekstu da je upotrijebljen, kod Mozarta ili Bacha, u baladi Ysaye ili pjesmi Irvinga Berlina. Međutim u indijskoj muzici ton E ili komal ga jedno je u Kafi, drugo u Darbari, a nešto posve različito u Bageshri. Njihove su kvalitativne različnosti na papiru beznačajne, ali ovi su tonovi svare i nisu nikada jednaki. Njihova se kvaliteta čuje i osjeća simultano, kao nešto novo i neponovljivo u isto vreme. Svara je ta koja postiže tu osobitu kvalitetu i svara je ta koja inkarnira trenutak vremena. Da bi se ona ponovila na isti način još jednom, trebalo bi da se i taj izgubljeni trenutak vremena vrati u svoje prolazno postojanje.
Sve karakteristike svare ujedno su i karakteristike rage. Rage imaju samo još nekoliko dodatnih odredbi. Stoga je tek poslije koraka u razurnijevanju, kako intuitivnog, tako i fizičkog, na kojem je student usvojio svaru, moguće otpočeti dug period studija rage.
Postoji nekoliko pravila koja određuju ragu: odredeni broj tonova - pet, šest ili sedam; određeni niz uzlaznih i silaznih tonova, nekoliko karakteristicnih progresija; glavni tonovi i simetrije. Ova su pravila shvaćena u najopćenitijem smislu i ne smatraju se pravilima na isti način kao što igrač kriketa ne smije zaustaviti lopticu dok njegove noge priječe prolaz u vratnice. Ovo nisu pravila u onom smislu u kojem bi znanje i pridržavanje tih odredbi bilo dovoljno da se ima uvid u ragu. Takozvana pravila i preskripcije rage u stvari su tek neke karakteristike prirode rage - lako prepoznatljiva obilježja, kao što je to nos Cyrana ili hod Chaplina. Duh raga leži u pjevaču. Moguće je izvesti ragu pridržavajući se svih pravila, ali će rezultat takvog muziciranja biti tek veličanstven dijagram rage, ništa drugo. Samo korektno izvedena raga u istom je odnosu prema onome kako je raga zamišljena i kakva uistinu autentična mora biti, kao što se i savršeno ukrašeni i otisnuti menu odnosi spram ručka kojeg opisuje.
Razlog zbog kojeg raga ne može biti stvorena samo iz pravila koja se zadržavaju u umu i sjećanju muzičara jest to što je raga porod trenutka. Ona je živo biće i njezine karakteristike nisu proporcije i forma, već njezin život. Ona ne posjeduje prirodu uspomene nostalgije za prošlim ili dršćuće slutnje budućnosti. To je jedan od razloga zašto slušalac mora biti toliko pažljiv tokom slušanja. Trenutak rasijanosti i otkriće može nestati u nepovrat, neopaženo. Nalik na djevice u paraboli, njihove voštane svijeće moraju biti upaljene i uvijek spremne za dolazak boga. Simfonija ili koncert mogu biti savršeni i prepuni značenja, ali oni su dokončani, domišljeni i potpuni. Nalik na plesne korake. sve je ovdje predviđeno i savršeno. To nije istina rage. U ragi nema savršenstva jer ništa nije dokončano. Raga je uvijek u stanju nastajanja, poput života samog, u stanju vječnih mutacija i promjena. Ona izvire iz sadašnjeg i nestaje u sadašnjem. Nema ničeg u njezinoj prošlosti. Ona se ne može vratiti istim putem kojim je i došla.
Kao i skulpturom ili slikom, ragom se ne može upravljati, ili je dograđivati po vlastitom nahođenju. Ona je britka oštrica sadašnjosti i, poput monotonog šuma tanpure na pozadini kojeg se zbiva, ona nema ni početka ni kraja, niti teče bilo kuda. Njezin je završetak uvijek privremen. To je također razlog zbog kojeg, da bi postojala kao i život sam, rnora biti uklonjena iz svih clichea. I njezina pravila stoga moraju biti transformirana u duhovno stanje, jedinstveno i neponovljivo, radije negoli u poslušnost i pokornost.
Takvo stanje onemogućuje stvaranje ili invenciju rage. Ona mora biti otkrivena. Jer, rage spavaju u podsvijesnim strujama i čekaju na kreativnog muzičara koji poznaje esenciju svare, da bi dospio do njih, probudio ih iz drijemeža i podario im život. Život je ovdje bitan. Čak se i nad obiteljskim ragama svakodnevno vrše umorstva od strane rnuzičara koji u sebi nemaju dara života kojeg bi dali ragama, pa se može samo zamisliti koliko je strašan pokušaj takvih ubojica da stvore novu ragu. To je uvijek pokušaj stvaranja rage dodavanjem nekog tona drugoj ragi, ili oduzimanjem tonova, ili je to, pak, pokušaj da se jedna raga nakalemi na drugu naprosto zbog želje za novošću i nekom inovacijom. Vaša će raga tada umrijeti na vašim usnama, nestajući u blatu i kaleži, ma koliko je pokušavali protisnuti kroz uzak prolaz vašeg uma. Moramo zapamtiti da je jedino život pjevača, za kojim raga teži kako bi ga posjedovala, i jedino ta čudesna bistrina pjevačkog bivstva ona koja oživljuje ragu. Mudra je tvrdnja da su isuviše zamršene pasaže tonova male upotrebljivosti. Tyagaraja. Tansen, Mirabai i drugi sveci pjevanja živjeli su uronjeni u ocean svara i tragali za božanstvom u estetičkom stanju budnosti brzog impulsa života. Njihove kompozicije i danas žive, ne zbog značenja njihovih tekstova, već zbog kucanja života koje titra poput bila u ragama, u kojima su komponirane. Ove karakteristike rage moraju biti rođene u umu prije nego studij rage može otpočeti.
Raga se uči podražavanjem. Vi ćete započeti sa ropskim imitiranjem svog učitelja. Ako ste na pravom putu naukovanja svare, neće biti važno da li je vaš učitelj koncertant ili to nije. Položaj posude ima vrlo rnalo veze sa vrenjem tekućine. Vama je potrebna posuda samo da biste omogućili proces vrenja, ali krucijalni je uvjet temperatura vatre, stalno i neometano rasplamsavanje vatre koja tekućinu dovodi do vrenja. To nema ni kakve veze sa učiteljem. To je problem sa mog studenta. Stoga vam je i potreban učitelj koji poznaje misterije kriza i trauma transformacije u muzici, te vas je sposoban ohrabriti i učiniti postojanim i odlučnim u vašem nastojanju., prolazeći cijelo putovanje s vama u prijateljstvu i ljubavi, u čvrstoj disciplini i samilosti. Svaki mudar učitelj vrijedi svog zrnca soli, te će onaj koji nije samo najmljenik ili plaćenik znati to vrlo dobro, pa će i očekivati od vas da prođete svoje hodočašće na vlastitim koljenima.
Muzičko je obrazovanje pri prvim koracima, kako je ranije bilo rečeno, proces podražavanja učitelja, ton za tonom, frazu za frazom, pokriva ragu malim komadićima vježbanja, od kojih svaki mora biti savršen i potpun, kao u gradnji kakvog mozaika, a bez intencije da se on premaže kakvom lijepom, čistom bojom ili lakom. Sati i sati intenzivne koncentracije, provedeni u pronicanju vlastite prirode kako bi se shvatila poruka rage, počinju polagano sjajiti u studentu neobičnim ushićenjem, nekim žarom života koji je uistinu sam sadržaj rage. Vježba svara to čini mogućim, dajući vašim tonovima život dozvan iz vaše sadhane, te sada lebde u vašoj ragi nalik na varnice vatre.
Ako u vama nema života kojeg biste mogli utjelotvoriti u ragu, a kojeg niti ne možete imati ako niste rnikada upoznali bol i tjjeskobu svare vaš će glas moći proizvesti tek slatke tonove. U njima neće biti ni otkrića, koncentracije ili ushićenja, ni promjene ni ganuća. Imat ćete svoje rage odjevene i obuvene u njihova razumljiva pravila, njihove vadi i samavadi i brze tonove murchhana, ali u njima neće biti života. Raga je mrtva, možda pretvorena u lutku naličenu bojama i puderom, ali je to još uvijek samo leš. Ne radi se ovdje o tome koliko ste znanja, tehnike i vještine uložili u taj proces – ako nema života, onda nema ničeg. Čak i ako je pjesmica koju pjevate majušna, uspavanka neodređenog trajanja i forme, dio pjesme iz filma koju podražavate iz »B« klase filmova, a ako pri tom imate sadržaj svare u sebi, imat ćete u svijesti snažnu i treperavu sliku kako se pjesma probudila i taj će osjećaj prijeći na pjesmu i dati joj neočekivani prosjaj života. I u tome je upravo bit sadhane, cijele vježbe i razmišljanja, šutnje i meditacije nad tonovima, čistoće duha koja će konačno obasjati vaše pjesme u neobuzdanom požaru, požaru čudesnosti i poezije. To nema nikakve veze sa božanstvom ili moralnošću. To je mnogo složenije od samog božanstva, bliže je možda onom božanstvu koje u sebi sadrži i boga i đavola.
Muzika se uglavnom posve pogrešno shvaća. Shvaća se kao da je jednostavno znanost, predmet aritmetike, frakcija ili vremenskih intervala. To ona nije. Muzika je religijski doživljaj, a ne kakva stvar od sociologijskog interesa, zapisana na kamenim pločicama sa zbunjujućih deset zapovijesti - ne, to je duhovna religija, više stanje duhovnog bića, radije nego stavka znanja. Muzika je krajnji domet tankoćutne svijesnosti, estetičko stanje uživanja i očudenja. To je i razlog što su neki od najvećih pjevača naše tradicije bili sveci, a ne burzovni mešetari ili državni činovnici. Koliko li života mora ući u ragu, u svaku njezinu krivulju i meend i naslućene pasaže, da bi ona mogla uzvratiti novom zrakom prosvjetljenja sadržaja života! Razmišljajte o Gulam Ali kako pjeva »Jaijaiwanti« na samrti noći. Razmišljajte o čudesnoj ragi kako, stih za stihom, ton za tonom, raskriva pršljen po pršljen vizionarske ljepote, kako se elegantne simetrije bliješteće usijanosti žaloste nad mijenjanjem i nestajanjem svih stvorenih stvari.
Većina od nas ima u dobroj mjeri tu sposobnost i moć žive imaginacije koja će nam, samo ako znamo kako, biti najveći užitak. Ali na toj moći nismo nikada radili, niti o njoj mislili, osim pomalo bezvoljno i bez jakog duševnog uzbuđenja. I stoga je i užitak taj koji umire ranom i sigurnom smrću, jer ako ushićenje ne utjelotvorite u svoju ragu, ona i nije raga, to su tek slatki tonovi. Čak i najtužnije pjesme imaju u sebi to neopisivo ushićenje koje stvara ragu. I upravo ta tuga koja izvire iz ushićenja čini, na primjer, da posle Saigalovih riječi »Sukh ke dukh ke . . .« u filmu »Devdas« osetimo gorčinu i razočaranje što ta pjesma traje samo četiri minute, pa čak i manje, u tom filmu. Raga može biti Marwa ili Hindol, pa čak i nešto sa vrlo malo časovitog sadržaja, ali je svaka od njih uronjena u ushićenje rage. Ima vrlo malo muzičara, čak i onih najuspješnijih, koji nisu nikada otpjevali ragu sa barem jednim blijeskom istinskog ushićenja. Koliko
god da neznatna i netalentirana ličnost može biti, na prvi pogled, mi svejedno posjedujemo jedinstvenu prednost i premoć što smo ljudska bića, imamo sve temeljne elemente koji čine ljudski život i toliko ushićenja i tuge u svojoj prirodi, da je sve to sasvim dovoljno za ragu. To moramo shvatiti i u tom poimanju vlastite ljudskosti i talentu da je dosegnemo, sastoji se i sva srž i sadržaj raga-muzike.
Postoje razne vrste raga. Raga za jutro, svanuće i predvečerje, večer, ponoć i kasnije. Svako se vrijeme za nju preporučuje. Uz to postoje i godišnja doba u kojima se rage pjevaju. Proljeće i doba monsuna posebno se napominju. Kako budete učili i saznavali sve više i više, moći ćete zamisliti da vrijeme sharada (zime) ili jeseni također ima svoje rage koje se čine kao da im pripadaju, i da ima drugih raga što izmamljuju narandžasto svjetlo ljetnih večeri. Sve u koncertnom programu zavisi od toga kakav ste čovjek. Ali, što je u stvari značenje ove klasifikacije po vremenu? Jesu li ova pravila potkrijepljena ikakvim znanstvenim uporištima? Bilo je nekoliko pokušaja da se ova pravila potkrijepe nekim znanstvenim potvrdama. Niti jedan od njih nije bio naročito uspješan. Ako uopće postoje ikakvi razlozi za to, oni su
svakako samo djelomice fizički. Njihov je osnovni sadržaj psihologijski. Ali postoji, ako ste muzičar, nekoliko praktičnih razloga koji ovim pravilima daju određenu vrijednost. Zato i vrijedi istražiti neke od tih stvari i njihovo mjesto u životima muzičara, a do neke granice, i slušaoca.
Ubrzo nakon što postanete bliži sa klasičnom muzikom, postat ćete svjesni da rage imaju svoju inherentnu prirodu, a ta priroda leži u jednoj drugoj dimenziji nego li je to njezina čista forma i vanjski obris. Shvatit ćete također, kako budete odrastali u svom razumijevanju raga, da je nadareni pjevač ovoj prirodi sposoban dodati djelić sebe samog, esenciju koja je samo njegova vlastita. Koliko će od toga živjeti u koncertu da bi pridonijelo stvaranju različnosti svake rage, i koliko je pjevaču pristupačno inkorporirati
u ragu koju pjeva, do neke je granice stvar talenta, a u mnogo većoj mjeri je to stvar umnog nastojanja, duševnog uzbuđenja i predaje. To je jedan od razloga zašto je u nekim slučajevima moguće čuti istu ragu dvaput zaredom tokom iste večeri, a da se u tom slušanju istog ne dosađujete i ne zamarate, ukoliko su pjevači sposobni izmijeniti ragu kroz svoje vlastite prirode. Dakako, ako je pjevač samo akrobat ili čarobnjak sa tonovima rage, naprosto površan i nedosljedan, tada će se raga raspasti u komadiće i od nje neće ništa preostati.
|
