Mahmut R. Gazimihal

»Među citaričkim instrumentima sa žicama koje proizvode zvuk dodirom terzijana (trzalice),« govorio je A. Gastoué, malo pred smrt, »obratimo pažnju na psalterione velikog kroja, koji su mogli primiti do 30, pa i do 40 žica, a među njima je plinthion sa 32 žice, a achilleon i sa više. Duhački instrumenti pripadaju grupi orgulja: kao i ove, i oni su s brončanim i bakrenim cijevima, tonadion ili mala prävā frula, trublja, salpinks, rogovi, korniks i kornikon. Ovoj se grupi pridaje pandurion, (čije ime potsjeća na pandoru [sumerska riječ], pretka lire) i neki kabithakantion za sedam prsta, vrsta o kojoj ne znamo ništa. Od sasvim drukčije građe mogu biti načinjene različite kombinacije dvojnica kalamos - antički aulos, vrsta oboe (a ne frule), obični monokalam i dikalam s dvije cijevi ili polykalam (Panova frula). Isto tako rax koji mora da je bio velika prävā frula s četiri piska(?) (tetroreon) ili poprečna. Među instrumentima za udaranje navodimo cimbal za nogu, nasuprot ručnog.« (1945).

Dvorski orkestar na turski način, prema sredini XV stoljeća, sadržavao je samo slijedeće instrumente: eud, šeštar, bubanj, rebab, barbath i naj, prema kazivanju Dursun-beja (Tarihi Ebul-feth). Ali bilo ih je još i drugih, koje navodi Šukrullah Ahmedoglu iz Bruse, prema koncu XIV stoljeća. Ovaj orkestar je predak današ njeg »indže-saza«.

Glavni instrument koji je služio za pratnju narodne pjesme bio je kopuz, sa trzanim žicama: on je tradicionalan kod azijskih Turaka, a bio je nacionalni instrumenat Osmanlija do XVII stoljeća. Njegovo je ime danas rijetkima poznato, ali njegovih potomaka ima svuda; on je praotac sazova s metalnim žicama koji su dosada u uporabi. Treba zabilježiti da se ovaj instrumenat rasprostro po Balkanu oko IX stoljeća, čini se prije pojave Turaka u cijeloj Anadoliji. Kurt Sachs kaže, »da je ova riječ vjerojatno ušla kroz Madžarsku, gdje se mogla povratiti svome izvoru u Srednjem vijeku kao koboz; ona je sigurno došla u Madžarsku iz Bizanta, prema jednom grčkom spisu o alkemiji, napisanom oko godine 800, i spomenuta kao koboz ili pandurion.

Kopuz je turska riječ, a od istog korijena postoje i glagoli kobzamak, kobzačmak i kobzatmak. (Vidi »Zbirku turskih riječi« od Mahmuda Kašgarije; XI stoljeće). Koldža kopuz, navođen u starim pričama Korkut-dedeta (XV stoljeće) bio je isti instrumenat kao talijanski colacio, ili francuski colach on; to je »trožičnica turska«, rekao bi Marin Mersenne.

Sada se upotrebljavaju raznorazne njegove vrste, koje se razlikuju samo po broju žica, makar se od mjesta do mjesta opažaju razlike u redu, boji (zvuka) i izradi. To su od najvećih do najmanjih: mejdan-saz, čengür, adi saz, bozuk, baglama, tanbura i džura. Također postoje jedna ili dvije najrjeđe varijante, kao na pr. rizve ili irizva. To je »ravza«, koju navodi Evlija Čelebija (XVII stoljeće). Korijen ove riječi nije perzijska riječ »rod«, kako to misli dr. Farmer. Ravza je metatezom dala, riječ rizva.

Evo ovdje opisa koji je već De La Borde načinio: »Baglama ili tambura ima skoro isti oblik kao i sevuri, ali je mnogo manja i ima samo tri žice, od kojih su dvije čelične a jedna mjedena. Oko drška se namotaju žice od crijeva: da bi se mogli proizvoditi viši zvukovi, žice se dodiruju perom, a uz sviranje se obično i pjeva. Kutla je od tanka drveta, daska nije skoro nimalo savijena, a ni sve čivije nisu sa strane, nego su neke i odozgor.« (1780).

Sevuri ili savuri je sadašnji Čengur, izobličen u ustima Grka, Villeteau kaže: »Mi nismo nikada čuli da se u Egiptu govori o ikakvu instrumentu takog imena.« (1823). U grčkom, arapskom i francuskom ne postoje glasovi č i dž i izvjesni drugi glasovi, pa je ova turska riječ pretrpjela izobličenja koja su kasnije zavela muzikologe: čagur, čangura, čogor, čonguri, čogur, čengür, tejür, tokur, savuri, sevuri, jogar, jongur, pa čak i kenvur i kubur u raznim stranama prostranog kontinenta. Vjerovalo se u toliko raznih instrumenta koliko i raznih izgovora.

Iklig je najstariji turski naziv, kako u Aziji tako i u Anadolu, za instrumenat s gudalom: (Ik znači strijela, lig = sa; s gudalom). Termin je nepoznat u perzijskim i arapskim tekstovima. Tim povodom je ime ovog instrumenta izobličeno kasnije u ajakli keman (nožna violina!) i poslije odbačeno kao i sam instrumenat. Pisanje arapskim slovima riječi iklig i ajaklig je jednako.

Jedan vrlo stari turski tekst govori o kopuzu i ikligu i kaže da se uz potonji sviralo kemanom (gudalom). [XIII stoljeće].

Mjesto riječi iklig radije su se upotrebljavale riječi kemenče (češće) ili rebab (rjeđe). Riječi s početnim slovom r su teške turskom seIjaku za izgovor. Zato je on izgovarao irebab mjesto rebab. Tada je on volio isključivo upotrebijavati riječ kemenče da nadomjesti iklig. Da završimo: u XVIII stoljeću: iklig, kemenče i rebab (vidi još i onomatopejsku riječ giđak) bile su razna imena jednog istog instrumenta. To je poseban azijatski tip. Ali kod seljaka ima još malih violina, vrlo primitivnih, ali veoma značajnih: gijgi, hegit itd. (Trebalo bi mi o njima napisati čitav jedan članak).